Kardinal Alojzije Stepinac je bio suveren svoga doba, načelni branitelj jedinstva Katoličke crkve i zato ga je totalitarna i ekskluzivna boljševička Partija osudila i utamničila. Kriminalni partijski tribunal sudaca, javnih tužitelja i porotnika poduzeo je sve u onom mračnom nokturnu totalitarnoga komunističkog poretka da skrha Stepinčevo tijelo, ali je u toj torturi još snažnije bio potaknut njegov duh da krene putem uspinjanja prema zvjezdanim visinama. Kardinal Stepinac je u obrani moralnih, idejnih i misaonih kršćanskih kreposti postao defensor fidei et Ecclesiae. Bio je također i defensor Croatiae. Njegovo veliko očinsko, rodoljubno i kršćansko srce trajno je bilo zaokupljeno brigama za sudbinu Crkve u Hrvata, za udes Hrvatske koju su razdirala brojna uhićenja, politička ubojstva i kriminalni progoni nevinih građana.

Sudski proces trajao je 24 dana. Nadbiskup je uhićen 18. rujna 1946., a osuđen 11. listopada iste godine.

Komunistički sud osuđuje ga na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina te na gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina.

Iz njegovog obrambenog govora, održanog 03. listopada 1946., donosim odlomke u kojima je vidljiva njegova vjera: »Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram, da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego - jer mi je savjest čista pripravan sam svaki; čas umrijeti.

Stotinu: puta je ovdje ponovljen izraz "Optuženi Stepinac". Ali nitko nije toliko naivan, da ne bi znao, da iza toga "optuženog Stepinca" sjedi ovdje na optuženičkoj klupi nadbiskup zagrebački, hrvatski metropolita i predstavnik katoličke Crkve u Jugoslaviji. Sami ste toliko apelirali na ovdje prisutni kler da kaže, da je samo Stepinac kriv ovima i njihovu stavu naroda i klera. Obični Stepinac ne može imati taj utjecaj, nego samo nadbiskup Stepinac.«

Zatočenik lepoglavske kaznionice

Od 19. listopada 1946. do 05. prosinca 1951. godine boravi u lepoglavskoj kaznionici. Kao mjesto za izdržavanja kazne bi određen zatvor u Lepoglavi. To, danas malo općinsko središte, smješteno na cesti između Varaždina i Ivanca, poznatije je po svojoj kaznionici, nego li po nekoć slavnom pavlinskom učilištu, prvom sveučilištu u Hrvatskoj i sjedištu katoličke župe. Današnja kaznionica zapravo je preuređeni i prošireni pavlinski samostan. Kad je austrijski car Josip II, godine 1786. samovoljno ukinuo Red pavlina i opljačkao njihova dobra i samostane, ovo je njihovo sjedište preinačeno u kaznionicu. Spominjući se uloge pavlina u hrvatskoj povijesti i svoga boravka u Lepoglavi kardinal Stepinac spomenu:

»Lepoglava je naše prvo sveučilišno središte. Trojica zagrebačkih biskupa bili su pavlini. Zato sam ja za revanš morao u Lepoglavu.«

Nije utonuo u tjeskobu i malodušje. Kršćanski je i evanđeoski odlučio nositi svoj križ i dovršiti svoj zemaljski hod prema vječnosti. Duboko bijaše svjestan da je pastir Crkve i da njegov primjer ima dalekosežne posljedice. Imaše na umu onu Isusovu riječ da će neprijatelji Crkve uvijek nastojati udariti pastira, da zarobe ovce ili da ih rasprše /usp. Mt 26, 31/. Znao je da trpi za Krista i zato je dragovoljno trpio i podnosio nepravde i tjeskobne trenutke. Reče naime, »da je bilo gorkih i neugodnih časova u Lepoglavi.« Proživljavao ih je strpljivo i predano u volju Božju. Odvojen od svoga stada i od svijeta, nadziran u svakoj akciji i riječi, krijepila ga je biblijska misao o Mojsijevim uzdignutim rukama na molitvu. Reče: »Velika je utjeha, kad sam pomislio: sve ste mi uzeli, ali jedno niste, da kao Mojsije dižem ruke k nebu.«

Sužanj u Krašiću

Od 5. prosinca 1951. do 10. veljače 1960. godine živi u kućnom pritvoru u župnom stanu u Krašiću.

Nadbiskup je Stepinac boravio u lepoglavskoj kaznionici od 19. listopada 1946. do 5. prosinca 1951. Toga je dana u posebnoj policijskoj pratnji prevezen na izdržavanje kazne u župnoj kući rodne župe. Tu je otpočeo živjeti sa župnikom Josipom Vranekovićem i s pet sestara Služavki maloga Isusa, koje su se smjestile u župnoj kući nakon što su im komunističke vlasti oduzele u mjestu vlastitu kuću. Župna kuća bijaše malo zdanje, ali bijaše među njima velika kršćanska ljubav koja je zračila duhovnom radošću.

Po nadbiskupovom dolasku u sjedište svoje rodne župe, mjesni je župnik Josip Vraneković, promatrajući nadbiskupovo držanje, pobožnost i stav, zabilježio na prvim stranicama dnevnika koji je vodio vjerno bilježeći svaki nadbiskupov mig, riječ, korak, razmišljanje i prosudbu, ove riječi dobrodošlice i ushićenja: »Neka mu bude pomoć Onaj, komu vjerno služi i Ona, koju toliko Ijubi!«

U vrijeme krašićkog sužanjstva nadbiskup Stepinac nije smio prekoračiti župne granice. Stoga su vjernici spontano nazvali Krašić «mali Vatikan». Tu je nadbiskup Stepinac proživljavao vrlo teške trenutke bilo zbog bolesti, bilo zbog neprekidne policijske pratnje. Policija je stražarila oko župne kuće, a jedan je od stražara uvijek iz bližega pratio Kardinala dok je odlazio na šetnju sa župnikom Vranekovićem. Narod koji je to uočio mogao je ustvrditi: »To ti je."bratstvo", da pravoslavni milicajac gazi po petama hrvatskog kardinala.« Takve su okolnosti života od njega tražile samosvladavanje, spremnost na odricanje i strpljivost kakve se mogu naći opisane u životu mnogih kršćanskih mučenika. Dok se nalazio u tim životnim prilikama zateklo ga je imenovanje za kardinala svete rimske Crkve, koje je u konzistoriju od 12. siječnja 1952. godine, papa Pio XI!, ovako protumačio:

»Premda se radujemo, časna braćo, što vas vidimo ovdje pred nama, mislimo sa žalošću na našega časnoga brata, zagrebačkog nadbiskupa, komu zbog okolnosti, u kojima se nalazi, nije bilo dano, da dođe u Rim k zajedničkom ocu i da se slobodno vrati. Iako je odsutan, mi ga očinskom ljubavlju grlimo i živo želimo, da bi cio svijet znao, da smo ga počastili dostojanstvom rimskoga grimiza, ali ni iz jednog drugog razloga, nego samo da nagradimo njegove izvanredne zasluge, kao i da posvjedočimo njegovu narodu našu dobrohotnost, da na osobiti način pohvalimo i utješimo naše drage sinove i kćeri, koji u tim teškim vremenima ispovijedaju odlučno svoju katoličku vjeru.«

Kardinal Alojzije Stepinac bio je mučenik koji je stigao do pročišćenja boli u čistoj ljepoti strpljenja i praštanja; asket koji je krasotom svoje poniznosti blistao u svojim vrlinama; mistik koji je našao svoj mir i spokojstvo u dubini molitve, u sabranosti razmišljanja.